Shiatsu opuštanje

• Trenutni učinci shiatsu tretmana razlikuju se kod različitih osoba.
• Zajednički svim ljudima koji dolaze na shiatsu tretmane je da nakon tretmana osjećaju veći prostor u vlastitom tijelu, slobodu pokreta, smirene i jasne misli i duboku emocionalnu i tjelesnu opuštenost.
• Zbog dubokog opuštanja i stimuliranja glavnih tjelesnih sustava, moguće je u tretmanu osjetiti tjelesne reakcije poput osjećaja hladnoće, topline ili ugodnih trnaca u pojedinim dijelovima tijela, te osjetiti uravnoteženje emocionalnog naboja ako je prisutan pri dolasku na tretman.
• Rijetko se nakon tretmana mogu javiti simptomi slični prehladi: premještanje laganih napetosti ili bolova kroz tijelo, pospanost, glavobolja i sl. Takvi simptomi, ukoliko se pojave, ne traju duže od dan-dva i pozitivni su znaci eliminacije suvišnih tvari iz organizma, te ukazuju na proces iscjeljenja i namještanja tijela u stanje veće opuštenosti u procesu otpuštanja napetosti i neravnoteže.
• Ako se uopće jave i zasmetaju Vam preporučuje se dobro se naspavati kako bi se tijelo brže regeneriralo.
• U iznimno rijetkim slučajevima, kod otpuštanja jake i kronične napetosti, mogu se javiti simptomi slični upali mišića. Ti simptomi su prolazni i moguće ih je efikasno eliminirati kratkim regulacijskim shiatsu tretmanom. Slobodno se javite da u 10 do 15 minuta kratkim tretmanom ubrzamo proces samoregulacije i iscjeljenja tijela u takvim rijetkim slučajevima.

• Prije samog tretmana, važno je obavijestiti shiatsu praktičara o svim neravnotežama i specifičnim stanjima koja mogu utjecati na tretman. Na taj način možemo zajedno kreirati najefikasniji pristup kako biste ostvarili svoje ciljeve kroz shiatsu.

  • Trudnoća – Ako ste trudni, važno je napomenuti jer se u trudnoći ne koriste dinamičke tehnike, a određene zone tijela se ne tretiraju.
  • Osteoporoza – Ako imate osteoporozu ili smanjenu gustoću kostiju, praktičar će prilagoditi pritisak i tehnike kako bi tretman bio siguran.
  • Ozljede i stanja kože – Obavezno navedite ako imate:
    • Kontuzije (modrice)
    • Upaljenu kožu ili osjetljiva područja
    • Otvorene rane, čireve ili ekceme
    • Hernije ili proširene vene
    • Svježe lomove kostiju ili nedavne operacije
  • Kronična i akutna stanja – Ako imate bilo kakve kronične bolesti, autoimune poremećaje, probleme s cirkulacijom, visok ili nizak krvni tlak, dijabetes ili druge medicinske tegobe, važno je to podijeliti s praktičarom.
  • Mentalno-emocionalna stanja – Ako ste pod izrazitim stresom, anksiozni ili imate problema s nesanicom, shiatsu može biti prilagođen tako da vam pruži maksimalno opuštanje i podršku.
  • Lijekovi i terapije – Ako koristite lijekove koji utječu na krvni tlak, cirkulaciju ili osjetljivost kože, obavijestite praktičara kako bi prilagodio intenzitet tretmana.

  Svaka osoba je jedinstvena, a pravilna komunikacija omogućuje da shiatsu tretman bude siguran, ugodan i maksimalno učinkovit.

Priprema je pola posla, što vrijedi i za shiatsu tretman 🙂

Shiatsu tretman je nježna, ali duboko opuštajuća tehnika koja vraća ravnotežu tijelu i umu. Da biste maksimalno iskoristili svoje iskustvo, preporučuje se sljedeća priprema:

• Obucite laganu i udobnu pamučnu odjeću – Shiatsu se izvodi preko odjeće, a prirodni materijali omogućuju tijelu da se lagano isteže i opusti.
• Ne jesti veće obroke 2-3 sata prije tretmana – Probava može ometati opuštanje, pa je najbolje da dođete lagani, ali ne gladni.
• Hidratacija – Pijte dovoljno vode prije tretmana i svakako nakon tretmana kako biste organizmu pomogli eliminirati suvišne tvari.
• Uzeti dovoljno vremena nakon tretmana – Planirajte mirniji tempo dana kako biste postupno osjetili učinke tretmana i produžili osjećaj opuštenosti.
• Dođite na vrijeme – Dolazak nekoliko minuta ranije omogućit će vam da se smirite i opustite prije početka tretmana.
• Obavijestite terapeuta – Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, bolove ili posebne potrebe, podijelite to sa shiatsu praktičarem prije tretmana.
• Bez jakih mirisa – Preporučuje se izbjegavanje parfema ili jakih mirisa koji bi mogli ometati opuštanje.
• Otpustite očekivanja – Dozvolite si da uđete u stanje duboke relaksacije, bez potrebe za analiziranjem svakog pokreta.

Shiatsu tretman pruža priliku za regeneraciju i unutarnju ravnotežu. Pravilna priprema osigurava najbolje iskustvo i dugotrajan osjećaj dobrobiti.

Shiatsu tretmani su izvrsna podrška za tijelo i um, pomažući u smanjenju stresa, poboljšanju cirkulacije i vraćanju energetskog balansa. Učestalost tretmana ovisi o vašim potrebama, ciljevima i trenutnom stanju organizma.

• Preventivno i za opuštanje – 1 tretman mjesečno održava ravnotežu i opće dobro stanje.
• Za ublažavanje napetosti i stresa – 1 tretman tjedno kroz 3-4 tjedna može značajno smanjiti kroničnu napetost.
• Kod specifičnih tegoba (bolovi, nesanica, probavni problemi, iscrpljenost) – 1-2 tretmana tjedno u početku, zatim rjeđe, ovisno o napretku.
• Za održavanje rezultata – Nakon poboljšanja stanja, preporučuje se dolazak svakih 2-4 tjedna.

Važno je slušati svoje tijelo i prilagoditi ritam tretmana osobnim potrebama. Već nakon prvog tretmana možete osjetiti poboljšanja, a redoviti shiatsu pomaže u dugoročnom održavanju vitalnosti i zdravlja.

Kronične, dublje ukorijenjene tegobe koje nastaju godinama ne mogu se riješiti u kratkom vremenu i pritom treba poštivati prirodan ritam tijela i procesa uravnoteživanja.

Za ljude koji proživljavaju intenzivan stres idealno bi bilo primiti tretman tjedno kao preventivu u periodu trajanja stresa, a kao podrška kroničnim oboljenjima i stanjima shiatsu se prima u duljim razmacima: dvotjedno, mjesečno, ili tromjesečno. 

Europska inicijativa za znanstvena istraživanja shiatsua

U kontekstu komplementarne i alternativne medicine (CAM), shiatsu je jedna od disciplina koja se u Europi proučava u različitim znanstvenim, kliničkim i akademskim krugovima. Za razliku od Japana – gdje je od 1957. priznat kao službena terapijska metoda – u većini europskih zemalja shiatsu se svrstava u kategoriju komplementarnih ili integrativnih pristupa zdravlju. Iako ne postoji jedinstveni, formalni program Europske unije isključivo posvećen istraživanju shiatsua, kroz djelovanje europskih strukovnih udruga, pojedinačnih sveučilišta i znanstvenih timova provedeno je (i provodi se) nekoliko relevantnih projekata i studija.

U nastavku izdvajamo najvažnije točke i inicijative koje su pridonijele razvoju znanstvenog pristupa shiatsuu u europskom kontekstu:

1. CAMbrella projekt (2010. – 2012.)

• Širi europski okvir
  CAMbrella je bio projekt financiran od strane Europske komisije (7. okvirni program za istraživanje i tehnološki razvoj – FP7) s ciljem uspostavljanja europske znanstvene mreže koja bi se bavila komplementarnom i alternativnom medicinom (CAM), uključujući i shiatsu.
• Uvid u zakonsku regulaciju i istraživanja
  Iako nije bio fokusiran samo na shiatsu, projekt je stvorio važnu bazu podataka o pravnim okvirima, dostupnosti i istraživačkim praksama različitih CAM metoda u europskim zemljama. Time je neizravno otvorio put daljnjim inicijativama, uključujući potencijalne projekte o shiatsuu.

2. Europska shiatsu federacija (ESF)

• Krovna organizacija
  European Shiatsu Federation (ESF) okuplja nacionalne shiatsu udruge iz više od desetak europskih zemalja (Njemačka, Austrija, Švicarska, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Belgija i druge).
• Standardizacija i istraživanja
  Jedan od ciljeva ESF-a jest promicati jedinstvene standarde edukacije, razmjenjivati iskustva među praktičarima i poticati znanstvena istraživanja o učinkovitosti shiatsua. ESF često surađuje sa znanstvenicima i sveučilištima, a u pojedinim je državama pokrenuo ankete i pilot-projekte s ciljem dokumentiranja terapijskih ishoda shiatsu tretmana.

2.1. Europska shiatsu anketa (European Shiatsu Survey)

• Suradnja s akademskim institucijama
  U razdoblju između 2007. i 2009./2010. godine ESF je, u suradnji s istraživačima sa Sveučilišta u Leedsu (Ujedinjeno Kraljevstvo), proveo opsežnu anketu o iskustvima korisnika shiatsua u nekoliko europskih zemalja.
• Rezultati
  Iako nije bila riječ o klasičnom kliničkom ispitivanju (randomizirano kontrolirano ispitivanje), anketa je pokazala da mnogi ispitanici percipiraju pozitivne učinke shiatsua: ublažavanje stresa, poboljšanje općeg stanja, smanjenje bolova, pomoć kod poremećaja spavanja i sl. Ti se podaci često ističu kao poticaj za daljnja, strože dizajnirana istraživanja.

3. Pojedinačna sveučilišta i istraživački centri

• Sveučilišta i klinike
  U zemljama u kojima je shiatsu djelomično reguliran i integriran u zdravstvene ili socijalne institucije (npr. Švicarska, Austrija, Njemačka), pojedini fakulteti i istraživački instituti provodili su manja klinička ispitivanja ili studije slučaja o primjeni shiatsua u određenim područjima (stres, kronična bol, palijativna skrb, rehabilitacija).
• Primjer Švicarske
  Švicarska, kao država s najrazvijenijim sustavom priznavanja komplementarne medicine u Europi, financirala je nekoliko studija o korisnosti i sigurnosti komplementarnih metoda (uključujući shiatsu). Ishodi tih studija često su objavljivani u časopisima posvećenima integrativnoj medicini.

4. Suradnja s drugim terapijskim granama

• Integrativna medicina
  Europske bolnice i rehabilitacijski centri koji prakticiraju pristup „integrativne medicine” (spajanje konvencionalnog liječenja s provjerenim komplementarnim metodama) sve su otvoreniji za uključivanje shiatsua uz fizioterapiju, psihoterapiju ili druge CAM prakse. Takva suradnja omogućuje prikupljanje kliničkih podataka i istraživanje učinaka shiatsua na specifične skupine pacijenata.
• Udruge pacijenata i nevladine organizacije
  U projektima koje iniciraju udruge pacijenata (npr. oboljelih od raka, reumatskih bolesti, multiple skleroze i sl.) ponekad se uključuje i shiatsu kao jedna od tehnika za ublažavanje simptoma ili nuspojava terapije. To stvara mogućnost za dodatno istraživanje i publikacije znanstvenih radova.

5. Izazovi i budući koraci

1. Metodološka ograničenja
   Kao i kod mnogih komplementarnih terapija, dizajniranje randomiziranih kontroliranih pokusa (RCT) za shiatsu nije jednostavno (primjerice, teško je osmisliti vjerodostojnu „placebo“ metodu).
2. Standardizacija protokola
   Budući da postoji više shiatsu stilova (Namikoshi, Zen Shiatsu, Makrobiotički shiatsu…), potrebno je unaprijed definirati standardni protokol tretmana kako bi se rezultati mogli uspoređivati.
3. Integrirani timovi
   Budućnost znanstvenog istraživanja shiatsua u Europi leži u multidisciplinarnim timovima (liječnici, fizioterapeuti, psiholozi, shiatsu praktičari) koji će zajednički osmišljavati istraživanja, prikupljati i objavljivati podatke.

Zaključak

Dok formalno ne postoji jedinstveni “program Europske komisije” koji bi se isključivo bavio znanstvenim istraživanjem shiatsua, u okviru šireg pokreta za integrativnu medicinu (te zahvaljujući aktivnosti nacionalnih i krovnih europskih shiatsu udruga) provode se različite inicijative i studije. Posebno je važna uloga Europske shiatsu federacije (ESF) i suradnja s pojedinim sveučilištima, poput Sveučilišta u Leedsu, koja je rezultirala Europskom shiatsu anketom i drugim sličnim projektima.

Rezultati do sada provedenih istraživanja uglavnom ukazuju na pozitivne učinke shiatsua na dobrobit, ublažavanje stresa i potporu kod kroničnih stanja. Međutim, da bi se shiatsu snažnije etablirao u službenim zdravstvenim protokolima diljem Europe, potrebno je još više kliničkih i eksperimentalnih istraživanja s jasno definiranom metodologijom i višim stupnjem znanstvene strogosti. Usprkos izazovima, trendovi pokazuju da će se ovakve inicijative u budućnosti dodatno razvijati, osobito u kontekstu rastućeg interesa za integrativnu i holističku skrb.

Usporedba shiatsua u Japanu i na ostalim kontinentima

Shiatsu se kao tradicionalna japanska manualna terapija i masaža stoljećima razvijao pod utjecajem kineske medicine (akupresura, anma masaža) te postupno poprimio suvremene oblike zahvaljujući pionirima kao što su Tokujiro Namikoshi i Shizuto Masunaga. Danas je rasprostranjen diljem svijeta, no postoje značajne razlike u načinu na koji se shiatsu prakticira, podučava i zakonski regulira u Japanu nasuprot ostalih kontinenata (Azija, Europa, Sjeverna Amerika, Australija i dr.).

1. Povijesni i kulturni kontekst

• Japan

• • Shiatsu je usko povezan s tradicionalnom japanskom kulturom, filozofijom i medicinskom tradicijom.
  • Već 1957. godine japansko je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi službeno priznalo shiatsu kao posebnu terapijsku metodu.
  • Shvaća se dijelom nacionalnog nasljeđa i nasljednikom starijih tehnika poput anme, što mu u Japanu daje iznimnu važnost i legitimitet.

• Ostali kontinenti

• • Shiatsu se u razne dijelove svijeta (prvo u SAD i Europu, zatim i druge regije) proširio uglavnom nakon Drugog svjetskog rata, kada je došlo do većeg interesa za azijsku kulturu, borilačke vještine i tradicionalnu medicinu.
  • U početku je bio vezan uz japanske zajednice u inozemstvu, a zatim je stekao širu popularnost kroz wellness, alternativnu i komplementarnu medicinu.
  • Nema isti povijesni i kulturni status kao u Japanu, već je češće percipiran kao „uvozna“ ili komplementarna metoda unutar zapadnjačkih zdravstvenih sustava.

2. Pristupi i stilovi

• Japan

• • Dva najpoznatija „pristupa” ili „stila” tradicionalno se vežu uz Namikoshijev sustav (koji uključuje više anatomskih i fizioloških elemenata) i Masunagin (Zen) Shiatsu (koji naglašava rad na meridijanima, dublji energetski i holistički pristup).
  • U Japanu su ovi stilovi izvorno utemeljeni i često se isprepliću, no i dalje čvrsto počivaju na klasičnom učenju anatomije, fiziologije i konceptu „ki” (energije).

• Ostali kontinenti

• • Namikoshijev i Zen Shiatsu također su dva glavna pravca i izvan Japana, no s vremenom su se razvili i hibridni ili novi stilovi (makrobiotički shiatsu, Movement Shiatsu, Healing Shiatsu i dr.), koji ponekad uključuju i elemente drugih tjelesno-orijentiranih terapija, energetskih tehnika ili čak psihoterapije.
  • U pojedinim regijama, osobito u Europi i Sjevernoj Americi, došlo je do eklektičkog spajanja shiatsua s principima zapadne osteopatije, kiropraktike ili fizioterapije. To je pridonijelo širenju, ali i raznolikosti prakticiranja.

3. Obrazovanje i certifikacija

• Japan

• • Shiatsu praktičari moraju proći stroge programe akreditiranih škola (npr. Japan Shiatsu College) te položiti državni ispit kako bi dobili licencu.
  • Obrazovanje je vrlo standardizirano, obuhvaća anatomiju, fiziologiju, patologiju te kliničku praksu, a nakon toga slijedi kontinuirano usavršavanje.
  • Zbog jasne regulacije i priznanja od strane Ministarstva zdravstva, shiatsu u Japanu ima status samostalne zdravstvene prakse.

1. Ostali kontinenti

• • Ne postoji jedinstven sustav obrazovanja na razini država ili kontinenata. Umjesto toga, djeluju brojne privatne škole, instituti i udruženja, čija se kvaliteta programa može znatno razlikovati.
  • U zemljama poput Švicarske ili Austrije (a djelomično Njemačke i Italije) postoje relativno dobro uređeni sustavi licenciranja i strukovnih udruga, gdje se shiatsu smatra priznatim dijelom komplementarne medicine. U drugim zemljama (Francuska, Španjolska, SAD, Australija…) status i razina formalne regulacije mogu biti znatno manje jednoznačni ili u potpunosti nepostojeći.
  • Zbog raznolikih pristupa i nedostatka jedinstvenih standarda, edukacija uvelike ovisi o vlastitoj reputaciji pojedine škole ili profesionalne organizacije (npr. Europska Shiatsu Federacija, Shiatsu Society UK, različite nacionalne udruge i sl.).

4. Zakonodavni okvir i zdravstveni sustav

• Japan

• • Zakonom je definirano da shiatsu može prakticirati isključivo licencirani terapeut, a shiatsu tretmani mogu biti dijelom zdravstvenog sustava (iako se ponekad dopunski plaćaju, ovisno o osiguranju).
  • Povijesno priznat i integriran, te se u većoj mjeri smatra zdravstvenom terapijom (usporedivom, primjerice, s fizioterapijom).

• Ostali kontinenti

• • Europa: Raspon seže od boljeg priznavanja (Švicarska – dijelom pokrivena dopunskim osiguranjima; Austrija – službeni status komplementarne metode) do gotovo nikakvog (neke zemlje gdje shiatsu nema nikakvu pravnu regulaciju).
  • Sjeverna Amerika: U SAD-u i Kanadi vlada velik interes za CAM metode, no regulacija shiatsua može varirati od jedne savezne države ili pokrajine do druge. Često se „preklapa” s masažnom terapijom, što ponekad otežava jasno razlikovanje dviju struka.
  • Australija: Vrlo je razvijen sektor prirodnih terapija i wellness usluga, no formalno priznavanje shiatsua razlikuje se ovisno o regiji te je slično europskom ili sjevernoameričkom modelu, s naglaskom na privatne institucije i udruge.
  • Manjak jedinstvenih zakonskih standarda na međunarodnoj razini rezultira time da se shiatsu ponekad klasificira tek kao masaža, a drugdje prepoznaje kao zasebna disciplina komplementarne medicine.

5. Znanstvena istraživanja

• Japan

• • Kako je shiatsu dio nacionalnog zdravstvenog nasljeđa, postoje istraživački instituti i visoka učilišta koja se bave proučavanjem njegove učinkovitosti, povijesti i teorije.
  • Pionirske studije kreću upravo iz Japana, s ciljem povezivanja tradicionalnog koncepta „ki“ s modernom medicinskom znanošću (neurofiziologija dodira, utjecaj pritiska na mišićno-koštani sustav itd.).

• Ostali kontinenti

• • U Europi, Sjevernoj Americi i Australiji rastuća je tendencija za znanstvenim validiranjem komplementarnih metoda, uključujući shiatsu. No istraživanja su neravnomjerna, dijelom i zato što se u različitim zemljama ulozi (i izvori) sredstava za istraživanje znatno razlikuju.
  • Europska shiatsu federacija (ESF) i slične organizacije potiču i pomažu istraživanja, ali pravih velikih kliničkih ispitivanja još uvijek nema mnogo. Najčešće su to ankete, studije slučaja ili manji pilot-projekti.

6. Popularnost i percepcija

• Japan

• • Shiatsu je u Japanu široko prepoznat i smatra se „domaćom“ tehnikom za njegu zdravlja. Mnogi ga Japanci redovito koriste kao dio prevencije i održavanja vitalnosti, uz druge tradicionalne metode (japanske kupke, onsen, prehrana, borilačke vještine…).
  • Zbog svoje integriranosti, Japanci su često vrlo dobro informirani o shiatsuu i lako mogu pronaći licencirane praktičare.

• Ostali kontinenti

• • Popularnost varira od regije do regije. Primjerice, u Zapadnoj Europi (Njemačka, Austrija, Švicarska, Italija, Velika Britanija…) i Sjevernoj Americi, shiatsu je postao jedan od poznatijih oblika „orijentalnih terapija”, često dostupan u spa centrima, wellness hotelima i komplementarnim klinikama.
  • U drugim dijelovima svijeta, gdje je manje japanskog kulturnog utjecaja (neki dijelovi Afrike ili Južne Amerike), shiatsu je još uvijek novost ili je poznat tek uskom krugu entuzijasta.

Zaključak

Usporedba shiatsua u Japanu sa shiatsuom na ostalim kontinentima otkriva znatne razlike u:

1. Povijesnom i kulturnom kontekstu – U Japanu je duboko ukorijenjen kao dio nacionalne tradicije, dok ga se izvan Japana doživljava kao uvezenu ili komplementarnu tehniku.
2. Pristupu i stilu – Premda su Namikoshijev i Zen Shiatsu temeljni, izvan Japana razvile su se brojne varijacije i hibridni stilovi.
3. Obrazovanju i regulaciji – U Japanu vlada jedinstven, jasan sustav licenciranja. Drugdje često prevladavaju privatne škole i strukovne udruge, s neujednačenim stupnjem formalnog priznavanja.
4. Zakonodavnoj integraciji – U Japanu je shiatsu službeno priznat i integriran u zdravstvenu praksu, dok na drugim kontinentima najčešće zauzima prostor komplementarne ili alternativne medicine, s vrlo različitim stupnjem integracije u javni zdravstveni sustav.
5. Znanstvenim istraživanjima – Japan prednjači u kliničkim i eksperimentalnim studijama o shiatsuu, ali i u ostalim dijelovima svijeta raste znanstveni interes, iako je još uvijek u fazi razvoja.

Bez obzira na razlike, shiatsu nastavlja privlačiti pozornost zbog svoje filozofije, usredotočenosti na cjelovit pristup tijelu i umu te učinkovitosti u smanjenju stresa i poticanju općeg zdravlja. Upravo ta univerzalnost – neovisno o geografskim i kulturnim granicama – čini ga trajno privlačnom i relevantnom terapijskom metodom.

• The Effects and Experiences of Shiatsu: A Cross-European Study
• The Effects of Shiatsu: Findings From a Two-Country Exploratory Study

Povijest shiatsua

Povijest shiatsua odražava dinamičan spoj tradicionalnih istočnjačkih tehnika i zapadne anatomsko-fiziološke znanosti. Iako postoje različiti pristupi i stilovi, središnje načelo ostaje isto: putem usmjerenog pritiska prstima, dlanovima i palčevima na određene točke i meridijane, shiatsu podupire prirodnu sposobnost organizma za iscjeljenjem, poboljšava protok energije te potiče cjelokupnu uravnoteženost tijela i duha. Danas širom svijeta prepoznat kao vrijedna terapijska metoda, shiatsu nastavlja nadahnjivati nove generacije praktičara i polaznika, spajajući mudrost tradicionalne japanske medicine s modernim dostignućima.

Shiatsu (jap. 指圧, što u doslovnom prijevodu znači „pritisak prstima”) tradicionalna je japanska tehnika manualne terapije i masaže koja se postupno razvila kombinacijom istočnjačkih i zapadnjačkih koncepata medicine. Iako se smatra da njezini korijeni sežu još u drevne oblike akupresure i anma masaže (tradicionalna japanska masaža čiji naziv dolazi od kineskog izraza anmo), moderna je forma shiatsua oblikovana u Japanu početkom 20. stoljeća, ponajviše zahvaljujući radu i učenju dvojice pionira: Tokujira Namikoshija i Shizuta Masunage.

Rani korijeni

• Anma masaža: Drevna tehnika akupresure koja je stigla u Japan iz Kine. Usmjerena je na pritisak i manipulaciju točaka na tijelu, s ciljem poboljšanja protoka energije (u Kini se naziva „qi”, a u Japanu „ki”).
• Akupresura i akupunktura: Zasnovane na tradicionalnoj kineskoj medicini, akupresura i akupunktura dijele isti energetski koncept meridijana (energetskih kanala) te tsubo točaka (akupresurnih i akupunkturnih točaka na tijelu).

Kako je vrijeme prolazilo, japanski praktičari nastojali su modernizirati i standardizirati tradicionalne tehnike. Istodobno su, zajedno s utjecajima zapadne anatomije i fiziologije, stvarali temelje za razvoj onoga što danas nazivamo shiatsu.

Razvoj moderne forme shiatsua

1. Tokujiro Namikoshi (1905. – 2000.)

1. • Često nazivan „ocem modernog shiatsua”.
   • Kao mladić, eksperimentirao je s pritiscima prstima i dlanovima na bolna mjesta na tijelu svoje majke, te je uočio poboljšanje njezina zdravstvenog stanja.
   • Na temelju tih iskustava, Namikoshi je 1925. godine otvorio prvi institut posvećen podučavanju ove nove metode.
   • Razvio je i sustavni pristup shiatsuu koji uključuje anatomiju i fiziologiju, pokušavajući tehniku približiti standardima zapadne medicine.

2. Shizuto Masunaga (1925. – 1981.)

1. • Bio je učenik Namikoshija, no kasnije je razvio vlastiti pristup nazvan „Zen Shiatsu”.
   • Naglasak je stavio na koncept energetskih meridijana te dublje psihološke i duhovne aspekte tretmana.
   • Masunagin pristup više je usmjeren na cjelovitost (holizam) te služi kao most između tradicionalnog orijentalnog pogleda na zdravlje i suvremenog poimanja psihosomatskih poveznica.

Dva su se stila (Namikoshijev i Masunagin) postupno širila unutar Japana i inozemstva. Do sredine 20. stoljeća, shiatsu se počeo prakticirati u Europi i Sjevernoj Americi, najprije među zajednicama japanskih doseljenika, a zatim i sve raširenije među lokalnim stanovništvom.

Shiatsu u suvremenom svijetu

• Međunarodno priznanje: Godine 1957. japansko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi priznalo je shiatsu kao zasebnu terapiju, čime je postao službeno regulirana djelatnost.
• Obrazovne institucije: Danas u Japanu, Europi i drugdje postoje mnoge škole i edukacijski programi posvećeni profesionalnom osposobljavanju budućih shiatsu praktičara.
• Različiti stilovi: Uz glavna dva pravca (Namikoshi i Zen Shiatsu), razvio se niz različitih stilova i pristupa (Makrobiotički shiatsu, Healing Shiatsu i dr.). Međutim, svi oni dijele zajedničku osnovnu filozofiju – rad na uravnoteženju tjelesne i mentalno-energetske ravnoteže.

Razvoj shiatsua u Europi

Shiatsu se razvio u Japanu početkom 20. stoljeća, a u Europu je počeo pristizati sredinom 20. stoljeća. Njegov dolazak dio je šireg trenda povećanog zanimanja za azijske filozofije, borilačke vještine i tehnike tradicionalne medicine, koje su se nakon Drugog svjetskog rata postupno širile zapadnim svijetom. U nastavku se nalaze ključni momenti i čimbenici koji su utjecali na razvoj i prihvaćanje shiatsua u Europi.

1. Rani prodor i povezanost s japanskom dijasporom

• Poslijeratne migracije i razmjene
  Nakon Drugog svjetskog rata, neki japanski učitelji tradicionalnih vještina (borilačke vještine, masaža, akupunktura…) putovali su u Europu ili su, pak, europski učenici i istraživači krenuli u Japan tragom egzotičnih i djelotvornih tehnika liječenja i opuštanja.
  U tim kontaktima često se uz druge oblike tradicionalnih japanskih terapija upoznavao i shiatsu.
• Zajednice japanskih doseljenika
  Prve ozbiljnije prakse shiatsua u Europi često su bile vezane uz male japanske zajednice, ponajviše u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Ti su praktičari najčešće njegov početni razvoj i popularizaciju temeljili na Namikoshijevu sustavu, koji je više okrenut zapadnoj medicinskoj interpretaciji.

2. Utjecaj pionira i škola

• Dolazak japanskih učitelja
  Dok je Tokujiro Namikoshi u Japanu razvio „zapadnjački“ orijentiran pristup shiatsuu, njegovi su učenici i kolege počeli putovati u inozemstvo te održavati radionice i demonstracije.
  Jedan od važnih primjera je Wataru Ohashi, učitelj koji je u SAD-u i Europi od kasnih 1970-ih nadalje širio popularnost shiatsua i održavao edukacije.
  Tako su se Namikoshijeve metode postupno prenosile i na europsko tlo.
• Zen Shiatsu i Shizuto Masunaga
  Masunaga je početkom 1970-ih izgradio sustav koji se u Europi proširio pod nazivom „Zen Shiatsu“. Ovaj pristup naglasio je dublje energetske (meridijanske) i holističke aspekte tretmana, a s vremenom je uzeo maha u zapadnoeuropskim zemljama (osobito u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji) koje su već pokazivale interes za istočnjačku filozofiju i duhovnost (npr. makrobiotika, zazen meditacija, aikido…).
  Učenici i sljedbenici Masunage, poput Pauline Sasaki i drugih, također su putovali Europom, uvodeći ovu specifičnu granu shiatsua u različite profesionalne i privatne krugove.

3. Osnivanje nacionalnih i međunarodnih udruga

• Prve nacionalne organizacije
  Kako je zanimanje za shiatsu raslo, tako su se u raznim zemljama postupno počele formirati lokalne i nacionalne shiatsu udruge (primjerice Britanska shiatsu udruga, Francuska federacija za shiatsu, Njemačka shiatsu udruga i dr.).
  Njihov je primarni cilj bio organiziranje edukacijskih programa, izdavanje certifikata te standardiziranje kvalitete rada praktičara.
• Europska shiatsu federacija (ESF)
  Kao krovna organizacija, Europska shiatsu federacija počela je djelovati 1980-ih i 1990-ih s ciljem umrežavanja različitih nacionalnih udruženja, razmjene znanja te promicanja zajedničkih standarda kvalitete i etičkog rada u struci.
  ESF koordinira dijalog među europskim članicama, zalaže se za pravno priznavanje shiatsua u različitim državama te povezuje shiatsu scenu s međunarodnim kretanjima u komplementarnim terapijama.

4. Edukacija i priznavanje shiatsua

• Institucionaliziranje edukacije
  Počevši od 1970-ih i 1980-ih, u raznim europskim gradovima otvarane su škole i centri za obuku shiatsu praktičara. Mnogi od njih slijede temeljne programe (dvogodišnje, trogodišnje ili četverogodišnje), u kojima se kombiniraju teorijske i praktične vještine, anatomija, fiziologija i principi tradicionalne istočnjačke medicine.
  Tako je Europa, osim što je uvozila znanje iz Japana, postupno gradila i vlastitu bazu educiranih stručnjaka, koji su dalje širili ovu tehniku.
• Pravno-regulatorni aspekt
  Za razliku od Japana, gdje je shiatsu od 1957. priznat kao zasebna terapijska disciplina, u većini europskih zemalja shiatsu se klasificira kao komplementarna ili alternativna metoda. Status i zakonska regulacija razlikuju se od države do države.
  Ipak, kroz djelovanje strukovnih udruga i federacija, shiatsu danas u mnogim zemljama ima određeni profesionalni okvir (minimalan broj sati edukacije, standardizirani programi itd.).

5. Širenje popularnosti i različiti stilovi

• Društvene i kulturne promjene
  U drugoj polovici 20. stoljeća, a osobito krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, Europa je svjedočila porastu interesa za prirodne, nekonvencionalne i holističke pristupe zdravlju. Shiatsu se, zajedno s drugim istočnjačkim metodama (yoga, tai chi, akupunktura…), uklopio u taj trend.
  Suradnja s različitim wellness centrima, spa hotelima i rehabilitacijskim ustanovama pridonijela je daljnjem uvažavanju shiatsua kao korisne metode relaksacije, ali i podrške u liječenju određenih tegoba.
• Razvoj različitih pravaca
  Iako su Namikoshijev i Masunagin (Zen) shiatsu i danas glavni stupovi, u Europi su se pojavili i drugi stilovi, ponekad povezani s makrobiotikom, energoterapijom, pa čak i psihoterapijom. U svima njima zadržana je središnja nit japanskog koncepta harmonizacije energetskog protoka (ki) kroz rad na meridijanima i akupresurnim točkama.

Zaključak

U Europi je shiatsu, od svojih skromnih početaka povezanih s japanskim iseljenicima i ranim pionirima, doživio snažan rast popularnosti i profesionalizacije. Osnutkom nacionalnih i međunarodnih udruga, uvođenjem sustavnih programa edukacije te uključivanjem u širi okvir komplementarne medicine, shiatsu je stekao prepoznatljiv status u mnogim europskim zemljama.

Danas se diljem Europe može pronaći široka lepeza shiatsu stilova i škola, a zajednička im je ideja poticanja prirodne sposobnosti tijela za samoizlječenje, kroz pažljiv pritisak prstima, dlanovima i palčevima, kao i kroz cjeloviti (holistički) pristup dobrobiti čovjeka. Shiatsu se na taj način nastavlja razvijati i prilagođavati, obogaćujući europski kontekst holističkih, tradicionalnih i suvremenih terapijskih praksi.

Shiatsu u europskim institucijama

Status shiatsua diljem Europe prilično je raznolik i ovisi o zakonodavstvu, zdravstvenim politikama te tradiciji svake pojedine zemlje. Za razliku od Japana, gdje je još 1957. godine shiatsu službeno priznat kao zasebna terapijska tehnika, u većini europskih država on se nalazi u kategoriji komplementarnih ili alternativnih metoda. Ipak, u nekim se zemljama shiatsu koristi (ili je barem djelomično priznat) u okvirima zdravstvenih, socijalnih ili edukacijskih institucija.

U nastavku su izdvojene države koje prednjače u institucionalnoj upotrebi ili priznavanju shiatsua:

1. Švicarska

• Službeno priznata komplementarna medicina: Švicarska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja je zakonski regulirala nekoliko oblika komplementarne medicine, uključujući shiatsu.
• Djelomično pokriće zdravstvenog osiguranja: Određeni švicarski fondovi dopunskog zdravstvenog osiguranja pokrivaju shiatsu tretmane, pod uvjetom da ih pruža educirani i licencirani praktičar.
• Bolnice i klinike: U nekim bolničkim centrima i klinikama moguće je pronaći integrirane timove koji uz konvencionalne metode uključuju i shiatsu kao dio rehabilitacije i podrške pacijentima (npr. onkološkim bolesnicima ili u palijativnoj skrbi).

2. Austrija

• Priznata komplementarna metoda: U Austriji se shiatsu odvija u okviru djelatnosti koje su definirane kao „komplementarne“ ili „holističke“ metode.
• Regulacija kroz stručne udruge: Postoji Austrijska shiatsu udruga (ÖDS – Österreichische Dachverband für Shiatsu), koja postavlja standarde edukacije i rada praktičara.
• Uključivanje u ustanove: Shiatsu se ponekad nudi u rehabilitacijskim centrima, fizikalnim i wellness ustanovama ili u privatnoj praksi u suradnji s liječnicima i terapeutima. Iako ne postoji univerzalna praksa u svim javnim ustanovama, u određenim slučajevima moguće je naići na suradnju s bolnicama ili centrima za oporavak.

3. Njemačka

• Komplementarna medicina i „Heilpraktiker”: U Njemačkoj se mnoge alternativne metode, uključujući shiatsu, mogu prakticirati u sklopu statusa „Heilpraktiker” (doslovno: „iscjelitelj praktikom”) – službeno priznatog zanimanja uz liječnike.
• Privatno zdravstveno osiguranje: Neka privatna osiguranja mogu (uz određene uvjete) pokriti dio troškova shiatsu tretmana, osobito ako ih pruža licencirani Heilpraktiker.
• Institucionalna primjena: U pojedinim rehabilitacijskim i wellness centrima, te rijetko u bolničkim ustanovama koje imaju integrativan pristup (npr. suradnja s liječnicima ili fizioterapeutima), pacijenti mogu dobiti shiatsu u sklopu dodatne terapijske podrške.

4. Italija

• Regionalno priznavanje: Italija ima specifičan model po kojem regije (npr. Lombardija, Toskana) samostalno reguliraju pojedine „discipline prirodne njege“ (Discipline del Benessere i Bionaturali). Shiatsu je u nekim od tih regija uključen na popis priznatih bionaturalnih disciplina.
• Edukacija: Mnoge škole i centri diljem Italije (posebno u Rimu, Milanu, Firenci i dr.) nude trogodišnje ili četverogodišnje programe za shiatsu praktičare.
• Institucionalna primjena: Iako se najčešće primjenjuje u privatnoj praksi ili wellness centrima, u pojedinim regijama postoje pilot-projekti suradnje s bolnicama i domovima zdravlja (uglavnom kao potpora psihofizičkom blagostanju).

5. Ujedinjeno Kraljevstvo

• Komplementarna terapija: U Ujedinjenom Kraljevstvu shiatsu je kategoriziran kao komplementarna ili alternativna terapija; ne postoji jedinstveni državni zakon koji ga regulira, ali djeluje kroz strukovna udruženja (npr. The Shiatsu Society).
• NHS (Nacionalna zdravstvena služba): Rijetki odjeli unutar NHS-a, osobito oni koji imaju integrativni pristup (primjerice, određeni centri za bol ili palijativnu skrb), ponekad surađuju sa shiatsu praktičarima ili preporučuju shiatsu kao dio podrške pacijentima. To, međutim, ovisi o politici pojedine ustanove ili regionalnog povjerenstva.
• Dopunsko osiguranje: Određene privatne zdravstvene osiguravajuće kuće mogu pokriti troškove shiatsua kao dopunske terapije.

6. Druge europske zemlje

• Francuska: Nema službeno državno priznavanje shiatsua kao medicinske terapije, ali djeluje više škola i profesionalnih organizacija. Shiatsu je u pravilu dostupan kroz privatnu praksu i wellness centre, a u rijetkim slučajevima i u sklopu integrativnih medicinskih projekata.
• Španjolska: Slično kao u Francuskoj, nema jedinstvene državne regulacije. Postoje udruženja i škole, no upotreba u javnim institucijama (bolnice, klinike) još je minimalna i neregulirana.
• Portugal: Godine 2013. regulirao je neke prakse tradicionalne kineske medicine (npr. akupunkturu), ali shiatsu je ostao izvan te konkretne legislative. Može se naći u privatnim centrima, no suradnje s javnim zdravstvom su rijetke.
• Skandinavske zemlje (Švedska, Norveška, Danska): Zakonodavni okviri za komplementarnu medicinu općenito su stroži, no postoji određeni stupanj prihvaćanja kroz privatne klinike i fizioterapijske centre. U Švedskoj postoji nekoliko projekata i studija o koristima shiatsua u smanjenju stresa, najčešće u suradnji s privatnim zdravstvenim ustanovama.

Zaključak

Iako shiatsu još nije univerzalno integriran u javne zdravstvene sustave većine europskih zemalja (u smislu potpune pokrivenosti ili službenog statusa usporedivog s fizioterapijom ili liječničkom praksom), u Švicarskoj, Austriji, dijelovima Njemačke i Italije te u pojedinim specijaliziranim ustanovama u Ujedinjenom Kraljevstvu, on se sve češće pojavljuje kao dio institucionalne ponude za podršku pacijentima ili korisnicima.

U ostalim europskim državama upotreba shiatsua uglavnom je ograničena na privatne klinike, wellness i rehabilitacijske centre, iako se povremeno provode pilot-projekti u kojima se shiatsu uključuje kao dopuna konvencionalnoj terapiji. U svakom slučaju, trendovi pokazuju sve veće zanimanje za komplementarne pristupe u javnom zdravstvu, što bi u budućnosti moglo dodatno otvoriti vrata za širu institucionalnu primjenu shiatsua i sličnih metoda.