povijest shiatsua

Povijest shiatsu metode

 Od raznih tehnika rada na tijelu shiatsu je danas jedna od najpopularnijih i najrasprostranjenijih. Ipak, pod samim nazivom shiatsu obuhvaćena je tolika raznolikost da i  samim shiatsu praktičarima ponekad nije jasno što je to izvorni shiatsu, ako o izvornosti samih tehnika, u kontekstu univerzalnosti ljudske konstitucije, uopće možemo i govoriti.

 

DREVNA VJEŠTINA DODIRA

Dodir je oduvijek bio jedan od načina komunikacije među ljudima. O njegovoj primjeni u svrhu podrške ljudskom zdravlju svjedoče slikopisi i zapisi mnogih drevnih kultura starog doba, od Babilona i Egipta, preko Južnoameričkog kontinenta sve do dalekog istoka. Na temelju iskustava ljudi koji su koristili dodir i pritisak kako bi pomagali drugima razvile su se discipline kao što su indijska Marma terapija, kineska Tui Na masaža, Tajlandska masaža i mnoge druge. Njihove sličnosti pokazuju kako je razmjena informacija u službi ljudskog zdravlja oduvijek postojala, te kako sami korijeni tih vještina počivaju na univerzalnim znanjima o čovjeku i samoj prirodi života.

 

NASTANAK SHIATSU METODE

Tamai Tempaku je osnivač prve shiatsu škole („Shiatsu school of bodywork“). On prvi put spominje naziv shiatsu u svojoj knjizi „Shiatsu Ryoho“ 1915.g. Uskoro slijedi i njegova druga knjiga: „Shiatsu Ho“ 1919.g., koja definira shiatsu kao terapijsku metodu. Tempaku paralelno proučava zapadnu anatomiju, fiziologiju i masažu, te orijentalnu terapiju i dijagnostiku, o čemu je i napisao nekoliko tekstova. U svom radu kombinira Anmu (japansku inačicu Tui Na masaže), Ampuku (abdominalnu masažu) i akupunkturne točke, sa zapadnom fiziologijom i masažom. Taj spoj istočne i zapadne medicinske prakse vrlo je revolucionaran za svoje vrijeme.

U knjizi „Shiatsu Ho“ Tempaku opisuje  načine kako se oboljenja definirana zapadnom medicinom mogu tretirati orijentalnim tehnikama rada na tijelu. Poseban značaj djelu daje i duhovna mudrost iznesena u njemu. Tako u predgovoru knjige stoji: „ Ljudi moraju biti visoko duhovno razvijeni da bi radili shiatsu, jer liječenje bolesti se ne odvija samo pritiskom prstiju. Potrebno je imati duhovnu snagu da bi se desilo izlječenje dodirom.“

Ideje Tamaia Tempakua inspirirale su veliki broj japanskih tradicionalnih praktičara da počnu raditi i istraživati u sličnom smjeru. Među studentima koji su učili od njega bili su Katsusuke Serizawa, Tokujiro Namikoshi, i majka Shizuta Masunage.

 

DVA OSNOVNA STILA

Daljnji razvoj shiatsu metode prati razdvajanje u mišljenjima na koji bi se način shiatsu trebao razvijati. Praktičari skloniji zapadnoj znanstvenoj misli razvijaju shiatsu kao fizikalnu metodu, ne spominjući Ki (energiju) i meridijane. Glavni predstavnik te struje je Tokujiro Namikoshi, koji ulaže veliki trud da bi svoju verziju shiatsu metode i znanstvenoj verificirao. U tome i uspijeva, pa 1964.g.  japansko ministarstvo zdravstva priznaje Namikoshijev shiatsu stil kao neovisnu terapijsku metodu.

Istovremeno čitav niz shiatsu praktičara, nesklonih odustajanju od tradicionalnih vrijednosti, razvijaju shiatsu kroz teoriju yina i yanga, sustav pet elemenata, rad na meridijanima, te kroz ostale postavke utemeljene na znanjima tradicionalne kineske medicine. Najpoznatiji predstavnik te struje je Shizuto Masunaga, čiji stil kasnije postaje poznat kao Zen shiatsu. Zahvaljujući svom iznimnom talentu za opažanje tokova energije, kao i poznavanju zapadne psihologije (koju je i diplomirao), Masunaga stvara jedinstven stil koji spaja znanja o tipovima energije i njihovom toku kroz strukture tijela sa psihološkim stanjima i prepoznatljivim emocionalnim reakcijama. Njegovo učenje inspirira velik broj praktičara da istražuju u tom smijeru, od kojih neki ostaju vjerni tradiciji Iokai shiatsu centra, kojeg je sam Masunaga osnovao u Tokiju, dok drugi uzimaju daljnju slobodu, istražuju i integriraju razna znanja i tehnike u svoju shiatsu praksu.

 

DOLAZAK SHIATSUA U EUROPU I HRVATSKU

Prvi shiatsu praktičar koji je počeo aktivno podučavati u Europi je Amerikanac Saul Goodman, koji početkom 80-ih osniva Međunarodnu shiatsu školu u Kientalu – Švicarska. Glavnina njegovog programa bazirala se na spoju Masunaginog učenja sa ostalim oblicima rada na tijelu. Goodmanov iznimni talent za pronalaženje poveznica među raznim tehnikama i za podučavanje istih rezultira programom Međunarodne shiatsu škole, koja u shiatsu metodi spaja Serizavin pristup tsubo točkama, Masunagin prošireni sustav meridijana, pojedine tehnike kako zapadne tako i japanske (ampuku) masaže, elemente osteopatije i kraniosakralne terapije, tjelesno orijentiranu psihologiju i druge pristupe. Vremenom Saul razvija i svoju metodu pod nazivom Shiatsu Shin Tai, čiji je najpoznatiji dio „rad na centralnom kanalu“ (Cenral channel release aproach“).

(Shin Tai international web site: http://www.shintaiinternational.com/ )

Iz njegove škole potekla je većina najpoznatijih europskih shiatsu učitelja. Tom linijom shiatsu je došao i u Hrvatsku, pa se početkom 90-ih počeo podučavati u Zagrebu.

Promatrajući shiatsu stil koji se u Europi prakticira i dodatno razvija već gotovo 40 godina, sa pravom možemo kazati kako shiatsu nije nikakva izvorna metoda, već on predstavlja integrativnu metodu rada na tijelu, koja unutar sebe objedinjuje različite tehnike i pristupe, spajajući na najbolji način različitosti istoka i zapada u pogledu podrške cjelovitom zdravlju.

Upravo sa tom idejom pokrenuli smo bodywork programe u sklopu naše udruge, sa željom da sva navedena znanja, uz njegovanje integrativnog pristupa, podijelimo sa svima koje to zanima:  http://pozdrav.hr/shiatsu-bodywork/

 

Napisala: Institut za zdravlje “Podrška zdravlju”

 

Nakon povijesti shiatsua, o perspektivi shiatsua možete više pročitati ovdje…